Prije nekoliko dana sam kupio knjigu Mate Kapovića, jezikoslovca poznatog i po "političkom aktivizmu" -- točnije rečeno, borbi za besplatno studiranje i po još nekim inicijativama.
Najprije, moram istać da je knjiga vrlo dobrodošla, i da nakon knjige
Jezik i nacionalizam, pruža različitu, superiornu perspektivu na suvremene probleme hrvatskog jezika.
Knjiga je izazvala različite reakcije:
... na prosvjedu će se pojaviti i studenti Filozofskog fakulteta pod vodstvom mladog borca protiv hrvatskog fašizma Mate Kapovića.
Dotični je stajališta kako se nad ljudima vrši fašistička represija ako se od njih očekuje da pričaju hrvatski unutar granica Republike Hrvatske. Očito roditelji tog mladca nisu za vrijeme totalitarne SFRJ pjevali "Vilu Velebita" ili "Rajsku Djevu", pa ne može percipirati što je to lingvostilistički fašizam po ukusu maršala Tita.
-- Roko Bralić, I ja znam puno o Facebook prosvjedu (HKV)
To su dakako reakcije ljudi koji sve promatraju kroz prizmu "nacionalnih svetinja"; vjerojatno knjigu nisu ni pročitali, jer u njoj dr. Kapović naširoko objašnjava da je termin
srpsko-hrvatski besmislen iz mnogih aspekata:
Pretpostavljam da mislite na knjigu Snježane Kordić “Jezik i nacionalizam”. Neke teze iz te knjige kritiziram u svojoj knjizi. Ona, primjerice, zastupa ideju da bi se jezik kojim govorimo trebao zvati srpskohrvatski, dok ja objašnjavam zašto to ime nije dobro.
-- Mate Kapović, Ne nasjedajte, lingvisti vam prodaju maglu (Globus)
Međutim, knjizi je lako pronać i neke ozbiljnije zamjerke. Iako je najavljena da
Knjiga pokušava na jednostavan način govoriti o nekim jezičnim pitanjima koja se u javnosti često javljaju, a koja su nerjetko ne posve jasna i onima koji se profesionalno bave jezikom i lingvistikom.
Mislim da ipak nije tako. Ja sam razumio sve što je dr. Kapović napisao, ali nisam siguran da bi npr. moja žena (fakultetski obrazovana i prilično pismena) shvatila 50% sadržaja. Zašto?
Prvo, ne poznaju svi ljudi povjest sporova oko hrvatskog i srpskog jezika. Čuli su za Vuka Karadžića, ali im nije jasno što je on imao točno s Hrvatskom i kako je došlo do toga da je naš pravopis, a i standardni jezik, vrlo sličan srpskom.
Drugo, knjiga se često referira na razlike u naglasnim sustavima dijalekata. Prosječni čitatelj ne zna u čemu je razlika, nije svjesan takvih detalja. Recimo, moja žena će reći da Slavonci "otežu". Ona čuje duge samoglasnike, naglašene a i neke nenaglašene, ali ne zna kako se to stručno zove. Pojmovi
štokavski,
čakavski,
praslavenski itd. prosječnom čitatelju mogu biti tek površno poznati: čakavski je ono što čuje na moru, na primjer.
Prosječni čitatelj ne mora znat praktično ništa o dijalektima i osnovama jezikoslovlja. Prosječni čitatelj ne mora znat da je dijalekt zapravo tek "varijanta", a ne naziv za "nepravilni izgovor".
Mnogo toge je objašnjeno u napomenama, ali dok neke napomene u dnu strane pojašnjavaju pojmove kao
staroslavenski, neke navode praslavenske rječi sa specifičnim glasovima (ъ, ь, ę...) bez da je objašnjeno
bar približno kakvi su to bili glasovi. Na mnogo mjesta se u napomenama nalaze bitna objašnjenja, recimo usporedba hrvatskog i srpskog stava prema standardu, koja je toliko bitna da bi se svakako morala nać u glavnom tekstu.
Ono što fali knjizi je još dvadesetak-tridesetak (ili više) stranica u kojima bi neke stvari bile objašnjene polako, uz povjesni kontekst, uz nekakvu
priču. Knjiga više liči na polemiku (što i jest!) nego na neki priručnik u kojem će prosječni Hrvat konačno dobit odgovore na sva pitanja koja su ga mučila u vezi s pravopisom i (standardnim) jezikom.
Nedostaje recimo, zemljopisni prikaz dijalekata. Jedna karta s par izoglosa bi bila vrlo efektna. Taj problem imaju i Liščeve monografije o dijalektima, sadrže minimalno kartografskih prikaza. Zatim, nedostaje grubi opis kakav je jezik korišten u hrvatskoj književnosti u proteklih 1000 godina. Kakve je promjene napravio Gaj u pravopisu.
Dakako, mnogi to znaju, ali prosječni Hrvat o tome nema pojma (iako se to spominje u školi, ali spominje se još svašta). Također se neki pojmovi (kao
izoglosa) pojavljuju tek tako, bez ikakvog objašnjenja.
U knjizi se spominje i obrazlaže Kapovićeva teza da sadašnji pravopis ne treba mjenjati (jer su i drugi pravopisi složeni, jer bi se morali mjenjati nazivi kao
Rijeka u slučaju ukidanja razlike ije/je). Ja se ipak s tom tezom ne slažem, smatram da su neke promjene ipak moguće.
Također, dr. Kapović u knjigu upliće svoje političke stavove, naročito antikapitalizam. Iako treba raspravljat i o kapitalizmu i smjeru u kojem ide hrvatsko društvo, ipak to nije tema ove knjige. Ovako ispada da su inzistiranje na strogom pravopisu, lektura, purizam, nacionalizam i neregulirani ("neoliberalni" kapitalizam) povezani. A to ne stoji.
No, svakako dobro uloženih 119 kn. U sljedećem nastavku ću detaljnije analizirat neke stavove iz knjige.
