Jesu li moguće promjene hrvatskog pravopisa?

Ja mislim da jesu.

Pokušat ću obrazložit svoje stavove. Polazim od dvije činjenice:

1. ljudi uvijek grješe u tek nekoliko aspekata pravopisa, npr. malo tko grješi u pisanju a i o, a mnogo ljudi grješi u npr. č i ć.

2. pravopis je proizvoljni dogovor, konvencija -- i kao takav je podložan promjenama ako promjene vode do lakšeg savladavanja pravopisa.

Promjene svakako trebaju biti malene, i umjesto da se dosadašnje forme proglase jednostavno "neispravnima" i nametnu nove, proizvoljne, mnogo je pametnije sljedit dva principa:

1. hrvatski standardni jezik posjeduje mnogo opcionalne elemente -- cjela glagolska vremena (npr. imperfekt), kao i višestrukosti oblika (sad/sada, drugom/drugome/drugomu)

2. ako se mjenja pravopis, najlakše je legalizirat varijante koje se već spontano pojavljuju u pisanju; sve ostalo je nametanje.

Dakle, trebamo uvjek uzet u obzir da hrvatski standardni jezik i pravopis već sadrže dvostrukosti u nekim rješenjima, i samo je pitanje hoćemo li dopustiti još neke dvostrukosti.

Stav ili-ili uvjek dovodi do sporova koji, iz nekog razloga, uvjek završe u ideološkim isključivostima, a ponekad u nadmetanju koje je rješenje više "hrvatsko", pri čemu su kriteriji za "hrvatskost" vrlo fluidni. Izbjegavanjem isključivosti, smanjujemo mogućnost za takve sporove, te smanjujemo broj nezadovoljnika normom.

Polazeći od tih principa, pokušat ću dat dvije vrste prjedloga za moguće promjene (bolje rečeno: dopune) jezičnog standarda:

1. čisto pravopisne dopune, gdje izgovor ostaje isti

2. promjene u kojima se ne proširuje samo pravopis, već i izgovorna norma

Na kraju ću argumentirati jesu li ti moji prjedlozi realni i ostvarivi.